Željana Zovko

Objavljeno: 18.3.2021.
Brussels Morning

[Brussels Morning] Od najmlađe članice EU-a Hrvatske može se naučiti puno o izgradnji strateške autonomije

Europa bi trebala od Hrvatske naučiti lekcije o strateškoj autonomiji, piše Željana Zovko, zastupnica u Europskom parlamentu.

U raspravi o europskoj strateškoj autonomiji, koju je prošlog mjeseca ponovno pokrenuo predsjednik Macron na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, može biti od koristi iskustvo najmlađe države članice EU-a, Hrvatske, jer za nas to nije tek akademska vježba već živuće sjećanje. Morali smo izgraditi svoju autonomiju uz veliki trošak i rizik, a stečeno iskustvo donosi vitalne lekcije za današnju Europu.

Priča upozorenja

Prvo dolazi oprez: pogrešan pokušaj strateške autonomije može imati ne tako sretan završetak. Rođena sam u Mostaru, Bosna i Hercegovina, u tadašnjoj Jugoslaviji. Kamen temeljac jugoslavenske strategije bio je nesvrstanost i nepripadanje NATO-u i Varšavskom paktu. I to je funkcioniralo – Jugoslavija je imala jednu od najvećih oružanih snaga u Europi, no, to nije spasilo zemlju od raspada, niti nam je pružilo ikakvu zaštitu u trenutku kada je Miloševićev režim započeo kampanju etničkog čišćenja.

Pouka je jasna: strateška autonomija jest važna, ali nije dovoljna. Neophodan je zdrav socijalni pakt, zasnovan na demokraciji i jednakom poštivanju svih, ne samo na razini pojedinca već i na razini zajednice. To je nešto što Jugoslavija nije imala, a Europska unije ima, ali zasigurno može usavršiti.
Imamo demokraciju, ali jako puno Europljana osjeća se obespravljeno i nezastupljeno. Nema koristi objašnjavati im da je “demokratski deficit” mit. Trebali bismo slušati naše glasače prije nego što im pokušamo dijeliti lekcije. Jedan takav mehanizam je konferencija o budućnosti Europe, koja je zaključena danas [10. ožujka].

U Uniji imamo formalnu jednakost, ali promatrači prečesto ne gledaju dalje od dvojca Berlin-Pariz. Vrlo se lako dogodi da su manji, tiši glasovi europskog zbora ugušeni, pa čak i kad imaju najviše za reći.
To nije ništa novo. Georgeu Kennanu to je bilo jasno još 1946. godine. On je to nazvao „točkom u kojoj se susreću domaća i vanjska politika. Svaka hrabra i prodorna mjera za rješavanje unutarnjih problema vlastitog društva, poboljšanje samopouzdanja, discipline, morala i duha zajedništva vlastitog naroda, diplomatska je pobjeda … vrijedna tisuću diplomatskih nota i zajedničkih priopćenja ”.

Strateška autonomija

Druga lekcija koju smo naučili je da je strateška autonomija preduvjet savezništva, a ne alternativa savezništvu.

1991. godine Miloševićeve snage okupirale su i etnički očistile trećinu Hrvatske; sljedeće godine učinili su isto sa susjednom Bosnom i Hercegovinom. Isprva smo se nadali da će nam pomoći prijatelji iz međunarodne zajednice. Ipak, mirovnjaci UN-a nisu uspjeli vratiti ljude njihovim domovima, niti su spriječili daljnje napade, poput raketnog napada na središte Zagreba u svibnju 1995. Nije nam preostalo ništa drugo nego izgraditi vojsku kojom ćemo se braniti.

Bili smo spremni do ljeta 1995. Pod prijetnjom humanitarne katastrofe u bosanskom bihaćkom džepu i pada “sigurnog područja” UN-a u ruke srpskih snaga, koje su ga okruživale, predsjednik Tuđman naredio je hrvatskim snagama da krenu u akciju, uz prigovore naših saveznika. Za četiri dana vratili smo veći dio naše zemlje i rasteretili opsadu Bihaća.

Jednom kad je postalo jasno da je Hrvatska posvećena, počeli su se pojavljivati saveznici. SAD su nudile prikrivenu obavještajnu i drugu pomoć; sljedećih tjedana i mjeseci NATO zračne snage tukle su srpske ciljeve po cijeloj Bosni i Hercegovini. Zajedno smo utrli put Daytonu i okončali rat. Dvije godine kasnije mirno smo integrirali posljednju okupiranu regiju u Hrvatskoj – Istočnu Slavoniju i srušeni grad Vukovar.

Ova je lekcija već izražena u EU-ovoj radnoj definiciji strateške autonomije: „Sposobnost samostalnog djelovanja kada i gdje je to potrebno, te s partnerima kad god je to moguće“. Ipak, često se pogrešno shvaća i vidi kao alternativa NATO-u ili odmak od američkog partnerstva. Takav okvir je neuravnotežen. NATO i američki sigurnosni kišobran opstat će samo ako Europa podnese veći teret i izgradi autonomne kapacitete. Ako ne uspije, SAD će se neizbježno povući iz situacije u kojoj o svom trošku osigurava obranu saveznicima, koji svoju sigurnost ne smatraju vrijednom cijene koja se za nju plaća.

Kapacitet

Pandemija Covida naučila nas je treću lekciju: strateška autonomija ne znači samo posjedovanje pravih sredstava, već i mogućnost njihove učinkovite upotrebe. Sposobnost djelovanja znači i sposobnost donošenja odluka, kao i njihova provedba. Prije prošle godine malo je tko mogao pomisliti da Europa nema dovoljno kapaciteta za obranu svog javnog zdravstva – drugim riječima, da joj nedostaje strateška autonomija u zdravstvu. A ispostavilo se da je upravo tako. Nismo uspjeli dobro djelovati na vrijeme. Lekcije o tome kako i zašto nismo ispunili velika očekivanja vezana za zaštitu, a onda i za cijepljenje, još nisu jasno vidljive, ali iz tih pogrešaka moramo učiti i moramo ih izbjegavati u budućnosti.

Josep Borrell nedavnoj je na svom blogu napisao da je strateška autonomija “proces političkog opstanka” za EU, jer bez nje tvrdnje da je EU politička unija ili globalna sila zvuče šuplje; bez nje riskiramo postati nebitni. Također je primijetio da se koncept s pravom odnosi na širok spektar pitanja. Snaga dolazi u mnogim oblicima i srećom, Europa već ima rezerve meke moći koju može i treba odmah rasporediti.

Jedna od tih moći je raznolikost. Za svaki izazov u našem susjedstvu, od Rusije do Balkana, od Bliskog istoka do Sjeverne Afrike, EU ima države članice koje su s njima upoznate iz dugog iskustva. I imamo veliku europsku populaciju čiji korijeni leže na tim mjestima. Nitko nije u boljem položaju za korištenje te meke moći u našem susjedstvu.

Europa bi trebala poticati i osnaživati manje države članice da preuzmu vodeću ulogu u rješavanju izazova u okviru njihovih posebnih stručnosti. Često su najizravnije pogođene i imaju najviše za izgubiti, pa se zbog toga koncentriraju na rješavanje.

Moja zemlja Hrvatska bila je od 1995. godine sramežljiva u dokazivanju, ali danas je u dobrom položaju da odigra konstruktivnu ulogu u promicanju promjena na cijelom Zapadnom Balkanu. Zagreb će možda biti u stanju u zapadno okrilje vratiti čelnika bosanskih Srba Milorada Dodika, koji je nekoć bio liberal, pa postao nacionalist, i koji je više puta prijetio odcjepljenjem. Dodik očito voli razgovarati sa Zagrebom. Najduža granica njegove Republike Srpske je s Hrvatskom, koja je ujedno i najvažniji bosansko-hercegovački trgovinski partner i najveće gospodarstvo u regiji. Kako stvari stoje, glavni Dodikov sugovornik je Vladimir Putin; bolje bi bilo da komunicira s hrvatskim premijerom Plenkovićem.

Novi izborni zakon

Zagreb sada s nekoliko partnera iz EU-a također promovira novi izborni zakon, koji može u velikoj mjeri pomoći stabiliziranju politike Bosne i Hercegovine. Izborni zakon treba izmijeniti, kako bi se uskladio s presudama Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava i kako bi pokrenuo zemlju “od Daytona prema Bruxellesu”, kako je Heiko Maas rekao svojoj bosanskoj kolegici Biseri Turković 9. ožujka. Što je najvažnije, ažuriranje izbornog zakona mora vratiti prava trećoj konstitutivnoj zajednicu u zemlji. Povijesno gledano, Bosna i Hercegovina je bila u problemima kad su BiH Hrvati bili isključeni iz političkih institucija, jer su dosljedno išli srednjim puta između dva ekstremizma koji su prevladavali u zemlji nekad i sada: separatizma i centralizma.

Isto tako, baltičke nacije i Poljska mogu mnogo ponuditi – i mnogo toga uložiti – u bremenitom odnosu Europe s Rusijom. Grčka i Cipar, Malta, Španjolska, Italija i Francuska imaju različite perspektive o mediteranskim pitanjima, od migracije do potraživanja Turske od pomorskih rezervi nafte.
Preuzimanje vodstva u EU u određenoj mjeri znači ostavljanje interesa pojedinačnih država po strani. EU u cjelini ne bi trebala podržavati stavove nijedne države članice, jer bi to potaknulo suprotstavljanja. Umjesto toga, najbliže i najiskusnije države članice trebale bi voditi istinski zajednički i europski pristup, prilagođavajući ga lokalnim okolnostima i publici.

Hrvatska je također primjer europske otvorenosti i poštivanja različitosti, koji su još jedan ključni izvor meke moći. Dokaz je moja karijera: Ja sam Hercegovka, Hrvatica i Europljanka. I daleko od toga da sam samo ja primjer: nisam čak ni prva osoba iz Bosne i Hercegovine koja je članica Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta. Tu je i Anna Ibrisagic iz Sanskog Mosta, ispred švedske Umjerene stranke. Još jedna mlada Bosanka bila je ministrica u Švedskoj, baš kao što je Tuzlakinja Alma Zadić sada austrijska ministrica pravosuđa. Nema boljeg dokaza o otvorenosti Europe od ovog: mi nismo samo u Europskoj uniji, mi je vodimo.

Meka snaga

Kao što je Europa dom raznolike zajednice nacija, ona je također stručnjak za osnaživanje i davanje prava manjinama bez destabilizacije njihovih država. To je donijelo ne samo mir, već i prosperitet regijama koje su u prošlosti bile izložene nasilnom sukobu, od španjolske Baskije do talijanskog Južnog Tirola, švicarskog kantona Jura i belgijskih provincija i jezičnih zajednica. Za izgradnju ovih modela trebalo je mnogo godina i mnogo pregovaranja, a Europa bi trebala promicati tu teško stečenu mudrost gdje god može pomoći, počevši od zapadnog Balkana.
Poduzimajući ove korake, Europa može odmah iskoristiti svoju meku snagu, istovremeno gradeći svoju čvrstu snagu, kao što to mora učiniti. Inkluzivni pristup posebno je važan jer ako dođe do krize, to neće biti izazov samoj „Europi” u cjelini, nego će vjerojatnije suparnici i događaji utjecati na manje, ranjivije zemlje južne i istočne periferije. Djelujući jedinstveno sada, Europa može jasno staviti do znanja da takvi izazovi neće uspjeti tako što će ih saslušati i osnažiti da budu autonomni u pogledu mira i sigurnosti.

Copyright © Željana Zovko 2021. Sva prava pridržana.